VREBAČKE PRIČE – Trava i sijeno (5)
Košnja trave i spremanje sijena bio je veliki i važan posao. Trebalo je pripremiti hranu za štalske stanovnike da bi zdravi i uhranjeni dočekali iduće proljeće. Nekad su se polja kosila ručno kosama, a dobar kosac bio je cijenjen. Seljaci su se međusobno ispomagali koseći danas kod jednoga, a sutra kod drugog domaćina i tako redom. Dan dva prije košnje djed je uzimao kosu, čekić i nakovanj, donio u lončiću vode, legao na pogodno mjesto u dvorištu, obično pod lipom i stao klepati kosu. Trajalo je to lagano, melanholično udaranje čekićem oštrici po kosi u jednoličnom, smirujućem ritmu tanjeći je kako bi bila oštra i izdržala napore koji su ju čekali. Lagano udarajući, djed je povremeno namakao čekić u vodu da ohladi mjesto po kojem lupa, pazeći da čekić polako povlači prema sebi do ruba oštrice kose kako bi se održala cjelovita, bez pukotina.
Dan košnje počinjao je za prvog dnevnog svjetla koje se naziralo na obzoru ne zasjenjujući zvijezde i mjesec koji su još blještali u praskozorje. Kretalo se rano, prije ljetne vrućine i dok je još trava povijena od jutarnje rose.
Trebalo je već dobrano prije podneva završiti ili prekinuti košnju. Kosci su stali jedan do drugoga i jedan po jedan, jedan iza drugog skidali svaki svoj otkos i tako neumorno dok sunce nije kazalo da je vrijeme da se stane.
Volio sam gledati košnju, skladne i ritmičke pokrete kosa koje su otkos po otkos polagale travu iz koje su bježali skakavci, bube, leptiri i kojekakvi veći ili manji gmazovi. Zato sam nestrpljivo ujutro nakon buđenja na brzinu pojeo doručak i noseći na sebi ličku pletenu torbu sa vodom i uštipcima hitao prema Rašnovcu. Put sam poznao, iza kuće preko drvenog prelaza u živici pa putem prema potoku Narančića, pa na cestu preko mosta ispod kojeg je zjapilo prazno korito potoka, kroz Sunajke, pa Sunajkov gaj, ugodnu hladovinu i polumrak koje sam bježeći od žege jedva dočekao, i eto me već na Rašnovcima, još samo preko livade uz Jasle, obići nekoliko grmova i već se vidjela Jadova, pa još neki korak i preda mnom su se ukazali kosci, a ispod njih Luka Stolina u hladovini bujnih i ogromnih vrba. Dočekali bi me veselo uzimajući si odmor uz uštipke, čašicu rakije i vodu. Voda je brzo nestajala i ja sam kretao niz Jadovu do obližnjeg izvora Perinovca i donosio vodu. Jedne prilike išao sam na izvor sa staklenom dvolitrom, bocom do koje se tada baš nije lako dolazilo i vraćajući se već pred livadom spotaknem se i padnem, a dvolitra se razbije. E, tada sam zaista vidio djeda ljutog, možda više zbog boce nego zbog vode.
Već idući dan trebalo je pokošenu travu prevrtati da se jednolično osuši. Krenuli smo svi ukućani osim domaćice koja je ostala spremajući ručak. Otkosi su se prevrtali trorogim vilama i nesasušena trava se izlagala suncu.
Bio sam dobar radnik i dobra pomoć sutradan kada se sijeno sakupljalo u naviljke, a naveče tovarilo na kola i vozilo kući, pa bacalo i sadjevalo na sjeniku, a višak u stožine. Pamtim te dane pune znoja i umora nakon kojih bih jedva dočekao krevet i spavanje bez sna.
Željko Narančić
