VREBAČKE PRIČE – Svakodnevica (3)
Sunce je već bilo dobrano odskočilo kad sam se probudio. U sobi više nije bilo nikoga, ali su se kroz vrata čuli tihi glasovi ukućana, pucketanje suhog granja u vatri i okretanje lonca na šporetu u kome se kuhala palenta. Lički doručak. Uz palentu je bilo varenike, kiselog mlijeka i base, ponekad su se pekla jaja, a na stolu bi se uvijek našlo ličke slanine, potpuno bijele kao snijeg, ali ukusne sa mirisom koji je izazivao prazno gutanje i širenje nozdrva.
Baba je već ujutro, kao i svako jutro, najprije pomuzla krave, varenika se odmah skuha i odvoji za sir i putar. Najviše sam volio debeli skorup sa varenike i bijelu kavu u kojoj je plivao, poslije pokoji komadić bijele slanine, a na kraju specijalitet je bila koža od slanine pečena na ploči šporeta pritisnuta nožem da se zakoluta koju smo otac i ja ravnopravno dijelili i srčući jeli onako vruću dok nam se niz usta cijedila mast, a lice u grimasama odavalo užitak.
Za doručka se često znalo čuti mukanje krava koje su već u to doba znale biti na paši, ali dolaskom gostiju promijenio se uobičajeni red i sve je kasnilo, pa su svojim glasanjem prizivale pažnju na sebe. Znao bi im se pridružiti i Garov pa i kokoši zatvorene u dijelu štale sa kravama i konjima. Svi su tražili jesti i ljutili se i čudili novom redu na koji nisu bili navikli. Puštene kokoši izletjele bi iz štale, zatrčale se i raskokodakale po dvorištu, pijevci bi zapjevali, a šum krila podigao bi prašinu iza kokošiju koje bi požurile da ugrabe što više pšenice i kukuruza koje bi im baba bacala po dvorištu. Sve bi se odjednom utišalo i čulo se samo kljuckanje zrnja dok i posljednje zrno ne bi bilo pojedeno.
Krave su znale da je sada na njih red i da im se treba odužiti za jutrošnju vareniku i sve ono što će vrijedne babine ruke iz nje napraviti. Odvezane od jasala polako bi izašle iz štale i sve već znajući predvođene Mirovom, velikom, pametnom i dobrom kravom, uputile se laganim korakom ka ogradi gdje ih je čekala rosna i sočna trava.
Djed bi poslije izveo iz štale Žuju i Sivu, dvije kobile, prvu živu ponekad jogunastu i svojeglavu, a drugu mirnu i poslušnu i prikolčao ih na livadi. Onda bi došao na red i Garov kojeg bi djed ponekad pustio i u noćnu šetnju i koji je umoran, strpljivo čekao na lancu svoj red znajući da je posljednji.
Često sam čuvao krave što mi, nenaviknutom, baš i nije bilo po volji, ali što se moglo. Selo je, posla ima i treba raditi. Dobro sam se obukao, pamtim još i danas glas majke „Lika je ovo, moraš se dobro obući.“, na nogama priglavci podšiveni debelom crnom gumom od zračnice auta, ispleteni od domaće vune i opšiveni debelim vunenim koncem, sve u živopisnim bojama, a po debeloj toploj maji navučem ovčji kožun, u jednoj ruci tronožac, a u drugoj štap, na glavi kapa, izgledao sam kao usred zime, a tako sam se i osjećao. Drhturio sam ispod nekoliko slojeva odjeće sa orošenim priglavcima i nogavicama hlača tražeći oko grmova tragove sunčanih zraka da se ugrijem. U kakvoj zavjetrini znao sam sjesti na tronožac i prepuštao se toplini sunca koje se polako dizalo iznad Gradine. Krave su bile mirne, ovaca se djed rano riješio i prateći sunce stopu po stopu, korak po korak obišli bi ogradu ponekad i neke okolne livade i rudeže na kojima je znalo biti i druge stoke i pastira, i tako bih se sa poodmaklim jutarnjem suncem i tragovima rose na nogama, već podosta umoran, sa sitim kravama, vraćao kući.
Jedne prilike, iako upozoren da pazim da krave ne uđu u djetelinu, a zabavljen svojim mislima, nekom igrom ili tko zna čime, krave su polako krenule prema obližnjoj djetelini i iskoristivši priliku do sita se najele. Kasno vidjevši što se desilo, onako uplašen da će se krave napuhnuti od plinova koje djetelina u kravljoj probavi stvara, a što može biti i kobno, potjerah ih prema kući u strahu, što će biti. Smrknuta lica djeda i babe govorila su mi dovoljno, osjećao sam se potišteno i jadno znajući da sve to nije dobro. A onda mi rekoše “Uzmi štap, pa ih trkom porini niz cestu, nek se dobro izbalegaju, pa će biti dobro.“ Nije mi trebalo dvaput reći, pojurio sam ih u put do ceste pa u selo. Onako velike, debele i želudaca punih trave, krave su trčale ispred mog štapa i što bi drugo, od muke počele balegati. Balega je pljuskala po cesti, odskakivala ko vodoskok i razlijevala se. Preskakivao sam ju trčeći za kravama odskakujući u zrak pa na stranu, ali sudbina se nije mogla izbjeći. Uskoro su mi priglavci bili crni od balege u koju sam ugazio, a nisam bio bolji ni po odjeći uletajući u one „vodoskoke“ dok se još nisu bili slegli na cesti. U tom času nisam ni bio svjestan što se dešava misleći samo kako da spasim krave, ali povratkom natrag ugledavši nasmijana lica ukućana i njihov glasni, zarazni smijeh i pogledavši se onako prošaran i ne baš primamljivog mirisa nisam ni sam mogao suspregnuti smijeh, sretan što su krave spašene. U krajičku svojih misli znao sam da mi je to i pravedna kazna za nepažnju i da mi se ovakvo nešto nikad neće ponoviti.
Nakon popodnevne paše trebalo je krave i napojiti. Volio sam ići na pojilo, na Jadovu putem ispod Doma. Znalo se i na putu i na pojilu naći silna stoka, a znalo se i čekati da se dođe na red. Jadova na tom mjestu, kojih stotinjak metara nizvodno od Djakovca rijetko presuši što je blagodat jer selo nema pitke vode osim šterni u koje se slijeva kišnica, a ponekad kad izostane kiša voda se u šterne dovozila cisternama.
Volio sam ići po vodu na šternu kod škole ili pod Gradinom. Voda se kalala kalačama, malim limenim kantama na kojima je na ručki bio privezan štrik. Trebalo je znati zakalati. Kanta se pusti da pluta na vodi nagnuta na jednu stranu, a onda se naglo štrikom prevrne na drugu da otvorenim krajem uroni u vodu i tako redom dok se ne napune ponesene kante. Trebalo mi je vremena dok sam naučio vještinu koja je babi, pa i ostalima tako dobro polazila od ruke.
Iako se i voda iz šterni pila, ipak smo po vodu za piće odlazili na obližnje izvore Djakovac i Kapetanovac noseći obično nekoliko demižona koje bi ili uronili u izvor ili, ako bi već bili pri kraju tečenja, punili hvatajući vodu lončićem.
Veće količine vode vozili bi sa čatrnje, dobrog obzidanog izvora koji skoro nikad ne presušuje. Djed bi na kola utovario nekoliko velikih bačvi, upregao Žuju, pa pravo na Čatrnju. Trajalo je dok bi nakalali vodu, a ja bih, ako ne bih pomagao, obilazio Jadovu koja je od Čatrnje bila na koji korak, gledao ribe koje su nezainteresirano plivale i pokušavao uhvatiti koju žabu ili guštera kojih je ovdje bilo u izobilju.
Željko Narančić
